< | lipanj, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ako isključim office na poslu kad trebam istipkat neku blesavu obavijest, davno je bilo kad sam zadnji put otvorila word. Posao su mi postale brojke i računice. Nikad se u tome nisam snalazila koliko sa riječima. A danas je došlo do toga da mi je sve u računanju. Čak i sanjam računanje, prebacivanje valuta, katanje žetona, zbrajanje, izvještaje prepune brojeva koji do nedavno nisu imali nikakva smisla.
Gdje je nestalo vrijeme kad sam iz ničega bez problema mogla stvoriti nešto. Od sekunde nekog događaja su nastajali tekstovi, a danas mi je problem sastaviti dvije smislene rečenice bez da se mučim kako ih sklepati. Nedostaju mi ta vremena. Teme su izvirale same, nisam ih ni tražila. Sve što sam trebala je doć doma i misli prenijet na prazni virtualni papir.
U godini dana se sve okrene. Život te odnese u nekom drugom smjeru. Misliš da ćeš nešto raditi u životu a završiš u potpuno drugoj branši. Pitam se jeli ona prava. Vjerojatno nije. Zapravo znam da nije, ali nema se izbora. Posao s ugovorom na neodređeno i s relativno dobrom plaćom koja sjeda ko urica svakog prvog u mjesecu je prevagnula nad onim što stvarno hoću. I pomirila sam se s time bez obzira što me noćne smjene počinju ubijati, i što mi je metabolizam pošao naopako.
Ljudi kažu da se uvijek može birati. A naći posao u mojoj struci u malom gradu je prosto nemoguće. Jedini izlaz iz svega bi bio poći iz grada. A kako pričaju oni koji su pošli trbuhom za kruhom uz stan, hranu, režije i općenito svakodnevni život bi trebala imat dooobru redovnu plaću koje naravno nema.
I tako ostaneš u rodnom gradu, bubajući glavom u zid. Bez ikakve perspektive i vizije gdje ćeš bit za koju godinu životariš iz dana u dan radeći nešto što ne voliš i misliš o jadnoj državi gdje griješ klupu 15 godina, dobiješ diplomu i radiš posve desetu stvar nevezanu za struku, dok ljudi s jedva završenom srednjom školom, nesposobni složiti jednu rečenicu, bez ikakva znanja o onome što trebaju raditi dobivaju pozicije i uzimaju mjesta onima koji su za posao stručno usavršeni.
Živjela Hrvatska i sva korupcija u njoj!
Nacijo do čitanja!
Gdje ste nacijo? Blogosfera me odavno nije vidjela. Moja greška. Počelo se radit i život se sveo zadnjih par mjeseci uglavnom na posao-kuća-eventualno kava ili kakav izlazak.
Međutim zadnjih mjesec dana imam slučaj. Krenulo je da sam jedan dan dobila jedan mail sa neke infostud stranice kako sam uspješno poslala natječaj za posao tvrtki Uti d.o.o. Mislila sam da je došlo do neke greške i samo se nasmijala i izbrisala mail. Za dva dana je opet došao mail sa iste stranice sa istim sadržajem samo sam ovaj put prijavu slala Elephant Co d.o.o.
E tu mi je sve to postalo sumnjivo. Otiđem na tu infostud stranicu i dočeka me prozorčić sa tekstom: Infostud, u saradnji sa Ministarstvom za dijasporu Republike Srbije i partnerima, realizuje projekat koji ima za cilj da podstakne, omogući i podrži zapošljavanje i povratak stučnjaka iz dijaspore u Srbiju. Kako bi to bilo moguće, značajne su nam informacije o vašem radnom iskustvu i potrebama, stoga vas pozivamo da popunite anketu.
Stranica slična našoj Moj posao.hr. pomaže pronalasku posla onima koji hoće radit. Mislim sve to divno zvuči ali nije mi jasno odakle njima moj mail i opće ideja da sam slala preko njih neke prijave. Opet sam izbrisala mail i prešla preko toga.
Sutradan su me OPET dočekala 4 maila. Dva su sa naslovom- Lako do posla.
U prvom su mi javili: kako sam „uspešno konkurisala za poziciju Stručni saradnik u sektoru marketinga sasedištem u Beogradu u kompaniji Slaviamed d.o.o.“ I da mi žele sreću na konkursu. A drugi je imao isti sadržaj samo mjesto Slaviamed. d.o.o. sam uspešno konkurisala u kompaniji Farmalogist Beograd.
Ostala dva maila su bila ko oni prethodnih dana da sam uspješno poslala prijavu još dvije firme.
Po tome gledano ja ništa u životu ne radim nego šaljem prijave za posao u drugoj državi a oni mi naravno požele sreću na konkursu.
Nemam pojma odakle je krenulo to ali mi polako počinje ići na živce. Spamanje je nešto što me iritira. Al ovo prelazi granice spamanja jer sa navodno već upisana u te neke konkurse za koje nisam slala nikakve podatke za posao koji opće nije tražen u tim firmama. Naravno da sam pročačkala web stranice Farmalogista i Slaviameda.
Ko tu koga poteže za nos ne znam al su prešli granice. Net na svu sreću ima opciju da sam te mailove filtrirala i da se više neće pojavljivat. Al mi svejedno dižu tlak. Gdje su nestali oni stari spamovi- kupite ovo i ono?
Ima li tko od vas sličnih iskustava?
Surfajući po blogovima koji su se zadnje 3 godine masovno nakotili uvidjela sam da ljudi uglavnom pišu o istim stvarima.
U ovoj fazi kronične ne inspiriranosti i zatupljenosti gdje mi je problem rečenicu sastavit, imam još manje inspiracije kad vidim da se skoro pa o svemu već i napisalo i rastegnulo na sve moguće načine. Pa i sama sam ovih zadnjih par godina pisala o svemu i svačemu.
Istina da svaki bloger ima neki svoj pečat kojim obilježi svoje postove, odnosno stil pisanja po kojem je prepoznatljiv svojoj populaciji koja ga prati, i sa zadovoljstvom se vraćaju na njegov blog, no javlja se problem kako nešto kvalitetno napisat, a da ne bude dosadno o nečem što je već prožvakano mali milijun puta? Nedaj Bože tipa ono- danas sam ručala brokule s patatama.
Istina je također da koliko god to bilo individualno, način pisanja ovisi i o zrelosti same osobe. Mislim koliko dubokoumnih postova o razmišljanjima kako je nastao svijet i o tome koja je svrha postojanja ste mogli pročitat na blogovima teenagera koji istini govoreći stvarno tako razmišljaju jer su u toj fazi da imaju dojam da su najpametniji. Pa ipak, opet se osjeti da su to puste riječi u koje žele vjerovati i nema nekog dubljeg pokrića da se to doista misli i da osoba koja to čita stvarno reče- ova mala/mali ima pravo. Mislim da je i to jedan od razloga zašto sam izbrisala stari blog. Previše litanije na jednom mjestu koje mi sad zvuče banalno i smiješno. Blog sam počela pisat sa svojih 18 i normalno je da sad 5 godina poslije stvari drugačije stoje.
Normalno je bar se nadam i to što je došlo do zasićenja s temama, a nisam nikad bila od onih koji će ići komentirat dnevna događanja. Previše je crne kronike po vijestima da bi još o tome čitala i u ovom mom malom privatnom kutku.
Poanta svega. Okrećem novu stranicu. Bar ću pokušat. Okrećem se onim malim stvarima kojima sam okružena. Ne mislim se mijenjat jer si odgovaram ovakva kakva jesam premda je to ponekad mušičava, živčana, s ispadima bijesa. Ali jeb...(cenzura). Sve je to život, i bez toga ne bi bilo zanimljivo!
Ljudi do čitanja!
Neobično je tako kad te ujutro probudi poziv majke koja ti napominje kako bi trebala očekivat poziv socijalnog radnika koji će zahtijevat razgovor sa tobom. Razlog? Baka koju nisi vidio zadnjih 10 godina. A opet kad se postavi pitanje zašto se pobogu nije išla posjetiti baka je zapravo jednostavan. Uvrnuta obitelj sa uvrnutim međuljudskim odnosima slična onim likovima iz silnih sapunica koje se gledaju na malim ekranima. Kad malo bolje razmislim i nije toliko različita od većine Hrvatskih ili bolje rečeno Balkanskih obitelji.
Što je baki? Pa eto ne zna za sebe, bolesna je, a njeni skrbnici ili drugim riječima rođaci je nisu baš tangirali i žena je puna 3 mjeseca živjela na rubu egzistencije u jednoj prostoriji bez ventilacije, bez mijenjanja posteljine i bez osnovnih higijenskih uvjeta koje jedna osoba mora imat za normalan život. Pitam se samo kako su je hranili s obzirom da je nepokretna, što znači da se toliko dugo nije makla s jednog mjesta.
Što su ti rođaci zapravo radili? Ništa. Tražili su načine da dođu do novca kojim bi isplatili sve dugove koje su zaradili čistom lijenošću. Poslovi jedne rodice su izgledali poput razgledanja. Ona bi došla na novi posao, bila tamo maksimalno mjesec dana dok ne dođe plaća i pošla bi jer joj nije odgovarao posao. I tako sa posla na posao. Uz dvoje djece koje ima, muža probisvijeta, a da nije ni ona daleko od toga i rodičinu mamu koja prstom u životu nije makla su se gurali iz mjeseca u mjesec.
Tako su socijalci došli do mene kao „jedine kompetentne osobe u obitelji koja bi mogla biti bakin skrbnik.“ I što se drugo u toj situaciji može napravit nego naći sa socijalcem na kavi da mi objasni cijelu situaciju. Čovjek mi je u tih uru vremena ispričao više o obitelji nego moja mama koju njena obitelj baš i nije zanimala s obzirom na prošlost i u kakvim su odnosima danas. Doznavši svoje korijene i što znači biti skrbnik osobe koja ne može brinuti samu za sebe već treba drugu osobu koja će donositi odluke mjesto nje sam pristala na to
Od te kave sa socijalnim radnikom je prošlo više od 4 mjeseca, a situacija još nije riješena. Joj šta „volim“ našu birokraciju, protokole, i ostala čuda koja se tako otežu i potežu mjesecima!
Par sastanaka sa 3 različita socijalna radnika su rezultirali da se situacija koliko toliko riješila. Baka je relativno brzo prebačena iz bolnice u starački dom. Doneseno je rješenje o privremenom skrbništvu, otvorila sam novi račun na banci na koji će lijegat bakina mirovina s kojim će se dom plaćat, i tako se spriječit mogućnost da rođaci te novce stavljaju sebi u džep ko što su do sad radili. Sud je poslao rješenje u kojem su naveli da su primili slučaj, da bi prije tri dana konačno dobila novo rješenje sa suda u kojem govore kako je određen vještak odnosno psihijatar koji će provjeriti cijelu situaciju i utvrditi da je moja baka stvarno van svih svojih mogućnosti da se brine o sebi, a kamoli da sama donosi odluke.
Cijeli taj razvoj situacije rođacima baš i nije sjeo s obzirom da su izgubili jedino redovito primanje koje su imali, pa su počeli sa raznim pričama kako će unajmiti dobrog odvjetnika koji će krivotvoriti neke potpise, da taj račun neće bit valjan bla bla bla. Bože do čega čovjeka očaj neće dovesti. Nemaju novaca ni za platit struju a potplaćivali bi nekog mafioza da krivotvori potpise. No svejedno kad ih se pita da daju ruke oko cijele situacije oko bakinog smještaja slažu priče kako su im zaprijetili zatvorom ako joj se usude približiti. A s takvima je bolje ne imati posla.
Zašto ovo baš sad pišem? Pa eto dobih prije niti pola sata poziv od tog vještaka da bi se trebali naći i popričat. Dogovor je pao na sutra ujutro. I šta na kraju svega toga reći?
Ništa! Sapunica se nastavlja, a toplo se nadam da je na kraju serijala!
Lagala bi kad bi rekla da mi je ovo prvi susret sa blogosferom. Zapravo imam već dugi staž u tome ali zadnjih pola godine sam se isključila iz bilo kakvog iskazivanja nekog svoga mišljenja. Zadnjih pola godine nisam ni htjela razmišljati.
Zašto sam opet pokrenula blog? Na životnoj sam raskrsnici i dobila sam potrebu za istresivanjem svega što mi padne na um. A on je doista čudna biljka koja varira ovisno o danu i vremenu.
Primjerice prije dvije večeri sam se imala naći sa prijateljicom koju odavno nisam vidjela. Obje u svom filmu, ona u pravom obiteljskom životu- dijete, muž, posao, ja u poslu većinu dana i konačno se odlučimo naći na jednoj kasnoj kavi u 8.30 navečer iza njenog posla. Uglavnom moj autobus je dosta uranio. Iskrcala sam se stanicu dalje kako bi ubila vrijeme uz malu šetnju do našeg mjesta sastanka. Inače dosta prometna ulica tu večer je neobično bila prazna. Iskrcavši se iz autobusa zastala sam na stanici i pogledala u tu pustoš. Upalila sam mp3 i počela je svirat laganica za koju sam tek nedavno doznala. Još trenutak sam stala na stanici i gledala u smjeru iz kojeg je trebala prijateljica promoliti ali je nije bilo. Pusta ulica osvijetljena slabim svjetlima gradske rasvjete nije davala nikakve znakove života. Uputila sam se na mjesto sastanka i shvatila sam da ovakav banalan doživljaj trebao taj dan.
Nakon cjelodnevnog prepucavanja sa ljudima na poslu ta pustoš ulice, mrak, slaba rasvjeta i lagani vjetar koji je pirkao i davao do znanja da je ipak sredina desetog mjeseca su djelovali opuštajuće. Lišće sa okolnih drveća gonjeni vjetrom su letjeli po zraku, a ja sam pokušala misli dovesti u red i jednostavno uživati u trenutku. Konačno shvaćanje da treba živjeti za male trenutke koji znače nekad više od velikih stvari. Delta je svoju „lost without you“ privodila kraju taman kad sam i ja završavala svoju kratku šetnju. Prijateljica me prestigla i došla prva.
Mogu reći da mi je na trenutak bilo krivo što sve nije trajalo duže. Pored prirodnih metoda opuštanja čovjeku sigurno ne trebaju nikakvi spa tretmani!
Designed by Jelena. Site owned by Your name.
Valid HTML 4.01 Transitional and CSS.